kliknime

četvrtak, 17.11.2011.

Biti ću tolerantna i misliti ću na tebe! Nije me bilo jedno vrijeme ali eto vraćam se lagano pisanju. Bila je baš strka i gužva i nisam baš mogla odvojiti vrijeme za sebe. A to se mora s vremena na vrijeme jer ako nismo sami sebi važni kako će nas drugi onda doživljavati. Jučer navečer šećem rodnim gradom Zagrebom i puno ljudi vani, gužva ... kao da je već lagano krenuo blagdanski duh. Pod ovime mislim na shopping duh jer svi samo masovno kupujemo stvari i kao da nas to čini sretnim. I činimo se sami sebi tako nesretnima ako si ne možemo nešto priuštiti. Pa zašto onda živimo ako si ne možemo nešto i priuštiti? Tako većina nas razmišlja naročito pred ove blagdane gdje se smisao traži samo u darivanju. A jučer je eto bio ako niste znali dan tolerancije. Možda da svojim frendovima ove godine zapakiram samo papirić na kojem piše BITI ĆU TOLERANTNA I MISLITI ĆU NA TEBE! Da li bi to bio dovoljan poklon? Da li bi se prijatelji obradovali ili bi mislili, ova je prolupala!!!! Na Trgu ugledam veliki šator koji je Bandić postavio (to je valjda dio njegove predizborne kampanje) i na sredini Trga pozornica na kojem buči band koji nam pruža pravi gušt tako da se osjećamo da smo zalutali na neku seosku svadbu i to negdje pred zoru kada se bliži kraj fešte. Jednostavno ne mogu vjerovati da se to dešava mome gradu. Pa što ne bi bilo logično da se sviraju neke starogradske pjesme koje oslikavaju Zagreb kao metropolu jer mi to kao i jesmo. Pa mi smo zapravo drugi Beč zar ne? Baš nalikujemo na njega. Možda smo čak i ljepši zbog toga što ne puštamo starogradske pjesme već ove opće narodne. Valjda je to ono dajte kada narod voli. Naročito u izbornoj godini. Ovdje još moram spomenuti Bandića koji sada pred izbore spominje neko snižavanje cijena od čak 30% Pa kako je to sada moguće a do prije par mjeseci nije bilo moguće. Sada imamo novaca više nego prije par mjeseci. Ma znam zašto – sada je kriminala manje kada imamo kamere po gradu. Tu je valjda ušteda!!! Blago nama!!! Glavu gore, osmijeh na lice do novog susreta :-)

ponedjeljak, 17.10.2011.

Najnovije vijesti vezane uz trudnoću Severine i Beyonce Ovih dana posvuduša Severina svuda hoda... ali ne u bilo kakvih haljinama. Posebnim haljinama za trudnoću. U kojoj se SKRIVA trbuh. Ne razumijem te „moderne“ trudnice koje skrivaju trbuh iako su bile pažljive prema javnosti pa su nas informirale o tome da su trudne. Ali ljudi dragi to je njihova intimna stvar. Sigurno će ih jednog dana smetati kada neki paparazzi snima njihovu djecu ali sada je tako zgodno da je u svim novinama i na svim portalima kako se okolo pojavljuje, da se komentiraju trudničke haljine koje skrivaju trbuh a otkrivaju dekolte... Zašto sada ne traže da se poštuje njihova intima nego su na svim događanjima – pa zato da ih publika ne zaboravi. Ionako će krenuti s turnejom već ma sigurna sam deset dana nakon poroda – ako može Heidi ma može i Severina. A kako ćemo saznati da li je Beyonce stvarno trudna ili negdje postoji zamjenska majka??? Ali ljudi dragi to je njihova intima. Nemojte ih slikati s trbuhom , nemojte im slikati poslije djecu ... ALI KAKO ĆE OSTATI POPULARNE??? Pa pjevanjem, to je to što rade. Samo da istaknem da ovdje ne raspravljam o pjevačkim potencijalima i ne uspoređujem ih na tom nivou (određivanje kvalitete prepuštam svakom čitatelju) ali skrivanje pa pretjerano isticanje trbuha... PA DA LI JE TO TRUDNOĆA!!! DA LI JE TO IZRAŽAVANJE VESELJA ZBOG DOLASKA DJETETA... Meni je to strašno!!! Ali još uvijek ne znamo da li je curica ili dečko!!!! Taj detalj uz redovito praćenje na „dobivanju“ kilaže sigurno će nas pratiti do njihovog poroda. Kada bi ima bar uspjelo smanjiti kilažu za vrijeme trudnoće. Bile bi prve kojima bi to uspjelo... O tome bi se stvarno dugo pisalo. Možda da razmisle i o tome. I onda još da izdaju knjigu Kako smršaviti za vrijeme trudnoće!

utorak, 11.10.2011.

Grlite se... hug is in Prošli tjedan vraćajući se s vježbanja (trudim se ali stvarno se trudim biti redovita :-) primjetim ženu iz susjedne zgrade kako na semaforu čeka zeleno svjetlo na biciklu zajedno s još jednim muškarcem. On je kraj nje isto na biciklu, nešto veselo čavrljaju smijući se. Pomislim kako ju je neobično vidjeti tako sretnu s muškarcem jer već dulje vrijeme je tužna. Znam da se prije dvije godine rastala... nisam joj to rekla ali se meni čini da joj je to bio i dobar potez jer poznavajući njenog, sada već bivšeg muža nisam stekla dojam da je to čovjek na kojeg bi se ona mogla „nasloniti“. Ali tu je dvoje djece pa je ona produžavala agoniju maksimalno koliko je mogla trpiti. Bivši muž joj je u tome baš i pomogao – pronašao je i drugu ženu pa se preselio njoj. Baš je pažljiv zar ne? Ne nisam od onih koja će reći da su muškarci uvijek krivi i nije mi to tema današnjeg pisanja i odmah ću naglasiti da ih i površno poznajem (djeca nam idu u istu školu pa je od tuda i krenulo poznanstvo) ali očigledno se vidjelo da ona „propada“. Ta silna tuga u njenim očima naprosto je bila vidljiva. Ponekada su se iz njihovog stana znali čuti i povišeni tonovi rasprave – ne ulazim u ničiju intimu i ne znam o čemu se raspravljalo ali jednostavno to nije štimalo. I dok ju gledam tako veselu na semaforu čini mi se da joj je bivši muž stvarno učinio uslugu. Kako bi moja baka rekla – svako zlo za neko dobro. Naprosto je blistala. I jutros stvarno opet ugodno iznenađenje. Stoje zajedno na tramvajskoj stanici taj isti muškarac i ona, zagrljeni. Ja sam bila na suprotnoj strani ulice, pogledi su nam se sreli i ona je grleći ga mahnula da me pozdravi. I ja sam joj smješeći se mahnula. Ona se naprosto ne može od njega odvojiti i jednostavno kao da je iz njih isijavala sreća. Ne mogu se sjetiti kada smo ja i muž tako zagrljeni bezbrižno stajali i zato ću danas kada dođem kući prvo zagrliti svog muža ne objašnjavajući zašto. Jutros ga nisam stigla nažalost niti vidjeti jer sam jurila ali ako ga i sutra ujutro uspijem uloviti i prije posla ću ga zagrliti. Zato grlite se, volite se... glavu gore, osmijeh na lice, do novog susreta :-)

četvrtak, 06.10.2011.

Savršeni sami sebi Baš čitam jučer na netu kako nas je konačno Pippa ponovo počastila svojom stražnjicom i kako smo svi jako sretni zbog toga. A nitko posebno nije pohvalio izgled cvijeća i kako je stvarno lijepo i da se nadamo da će uspjeti pronaći vremena zalijevati ga i njegovati pa možda i popričati s cvijećem bez pokazivanja stražnjice molim : -) Njena je guza sada toliko savršena, ja ne kažem da nije i svaka joj čast kako lijepo održava svoju liniju i tijelo. Neki dan sam se zakačila s frendicom jer je ona tvrdila da i mi možemo uz naš život tako dobro izgledati bez puno novaca. Ja sam se složila s njom da bismo mogle ali samo da su nam geni kameni naklonjeni za takvu savršenu figuru. Svaka čast svim odricanja (ne vjerujem onima koji govore da ništa ne jedu a debljaju se... jedino ako je neka bolest u pitanju... bajni hormoni i sl.), vježbanju i svemu ali ako su mi geni dali krive noge ja tu stvarno ne mogu ništa, a o dimenzijama guzica i sisa neću niti govoriti... Ali ne želim se niti s time opterećivati. Moje tijelo je takvo kakvo je i ja ga volim. Ako se nekome sviđa super a ako ne neka okrene glavu. Neki će voljeti guzu Jo Lopez, drugi će voljeti mršavicu Kate Moss, treći će voljeti mišićave ruke stare Madonne... svatko nešto voli... ali najvažnije je da volite sami sebe. Glavu gore, osmijeh na lice, do novog susreta : - )

srijeda, 05.10.2011.

Koja je šifra? Današnji dan sigurno će bar kod muškaraca ali i kod žena priznajem obilježiti predstavljanje iPhone 4S, nasljednika iPhone-a 4. Iako se očekivala 5-ica pa sam nekako razočarana ali što je tu je. Ipak je Steve otišao pa se to moralo odmah osjetiti... Nikada mi nisu bile jasne te silne oznake kod tehničke robe ili npr. kod automobila. Vjerojatno sve to ima svoje „logično“ objašnjenje ali nemam želje niti volje za svaki proizvod naučiti što to znači. Pogledajte kod svakog tehničkog aparata ogromna šifra. Razumijem ja da je ta šifra tu kako bi i proizvođači i kupci znali o kojem se artiklu radi te kako bi uspješno mogli odgonetnuti na polici u dućanu koliko koja roba košta (iako se upotrebaljavaju najsitnija slova nekako to uspijem dešifrirati). Ali zašto jedan usisavač mora imati ovako dugačku oznaku RO-176701 – može li to netko objasniti... ili npr. frižider RO-176701. Do ovih brojeva sam slučajno došla guglajući jer od niti jednog svog aparata ne znam napamet šifru!!!! Ali zato je dobro što nam se javljaju novi mobiteli i ostale high-tech noviteti pa nam s našeg dlana stižu razne informacije i obavijesti. Nedavno sam kupovala vešmašinu pa kada sam prodavača upitala o jednoj kaže on meni pa imate sve na internetu. Pa zašto sam ja uopće došla u dućan – sve je na internetu. U drugoj mi prodavač lijepo kaže bolje vam je kupiti na internetu jer vam je cijena niža a imate čak i besplatnu dostavu. A ako je kupite sada ovdje morati ću vam dostavu zaračunati. A jel se mogu ja spojiti preko mobitela na internetsku prodaju još dok sam u dućanu, hoće se to računati kao kupovina u dućanu ili preko interneta!!! Pretjerujem malo ali činjenica je da prodavači više nisu prodavači, da se jednostavno niti ne trude nešto naučiti o proizvodu kada ionako svi koji kupuju i dođu u trgovinu već budu full informirani i točno znaju ŠIFRU proizvoda o kojem je riječ. Jer ionako svaki broj i svako slovo u nazivu proizvoda nešto znači zar ne? Možda da pitamo prodavača : -) P.S. ponekada se stvarno može naletiti i na stručnog prodavača koji zna o proizvodima koje prodaje i koji se stvarno trudi!!! Glavu gore, osmijeh na lice, do novog susreta : -)

utorak, 04.10.2011.

Optimizam me svladao : -) YES... Pamtim samo sretne dane To je nevjerojatno kako mi jedan komentar može uljepšati život. Super je biti ovdje. Dan mi je odmah ljepši. A jutros sam bila loše volje zbog toga što se sve dešava djeci. Pa eto današnji ću dan pamtiti samo po lijepome i zar nije to lijepo. Kolegica mi je danas stvarno odlične volje i pušta s youtube-a muziku i to stvarno dobru muziku iz filmova. Ne znam jel mi draže čuti dobru stvar ili se podsjetiti na dobre filmove. Odlučile smo da bismo mogle jedan dan posutiti prošle hitove, napraviti brdo kokica i buljiti u televizor. Prizivati neka prošla vremena. Nevjerojatno je kako nas neka sitnica može lako vratiti u prošlost. To je kolegica koja kada me pita kako sam stvarno ju zanima kako sam i stvarno me posluša što joj kažem. A tako i ja nju. Tako je lijepo imati takvu kolegicu. Bila sam vani na sastanku i u kafiću čujem iz Top Guna stvar kada se Tom vozi na motoru i točno vidim te kadrove i tako mi je milo i ne mogu vjerovati da se sve to dešava u istom danu. Sve me nekako vraća u prošlost. Voljela bih kada bi se nekako čovjek mogao vratiti u prošlost u te dane i vidjeti kako se onda stvarno osjećao. Jel danas zamišljam svoju prošlost kao nešto predivno a sigurno je i u prošlosti ponekada bilo teško ali jednostavno ne stvari ne pamtim. Pamtim samo sretne dane i mislim da tako i treba. Zato i vama koji čitate želim da pamtite samo sretne dane. Nekako me trenutno optimizam obuzeo pa sam ga htjela s vama podijeliti. Glavu gore, osmijeh na lice... do novog susreta :-)

Žalosno ali točno Jučer popodne a i danas ujutro su me dotukle vijesti o tučnjavi uslijed bijela dana u Metkoviću gdje su se potukle tri učenice i što je najbolje vratile su se na nastavu. Ipak su željne znanja a mi im to ne smijemo uskratiti zar ne? Nedavno je bila i šora s onim curama u ekonomskoj. Šok je vjerojatno još i veći jer ja imam dijete u sedmom razredu pa nekako odmah razmišljam u smjeru da je to moglo biti moje dijete. A onda me još i više razljuti kada mediji u naslovu vijesti napišu da je riječ o kćeri poznatog rukometaša. To je za ovakvu vijest jako bitno. Jer da se nije radilo o kćeri poznatog rukometaša ne bi bila zanimljiva vijest pa je možda ne bi niti objavili. Pa što - koliko se puta djeca potuku i nikome ništa, ali ovdje je ipak riječ o „poznatoj“ osobi. Nevjerojatno kako smo postali društvo koje odmah ako je riječ o nekome poznatom ili o nekome s povećim iznosom love u igri drugačije reagiramo. Jer oni su ipak ljudi od moći i mogu neke stvari i promijeniti pa je onda bolje s njima biti jako oprezan i dobar. Nikad ne znaš kada bi ti mogli dobro doći. ŽALOSNO ALI TO JE TOČNO!!! Već od malih nogu kada dijete krene u vrtić odmah se uočava razlika kako neko dijete dolazi odjeveno u vrtić, s kojim autom i kako se parkira njegova mama koja dolazi po njega (iako u većini slučajeva nema nikakvih obaveza ali zauzima mjesto u vrtiću onome kome je stvarno potrebno jer to je dobro za socijalizaciju djeteta – iako mi se čini da se ovdje radi na socijalizaciji bogate mame...), kada dođe u osnovnu školu njezinu mamu se ističe kako je donirala određena sredstva pa sada djeca imaju WC papir u školi i odmah nam je svima lakše iako moje dijete uporno dolazi iz škole govoreći da u WC-u nema WC papira niti sapuna tako da kompletnu opremu za WC mora nositi od kuće. Ali ravnateljica je na roditeljskom sastanku rekla da će s obzirom na donaciju na koju smo mi svi zahvalno pljeskali ubuduće biti WC papira. Ma nema veze, važno je da se bogata mama istaknula. Žalosno je kada se to mora isticati na roditeljskom sastanku a ne rezultati koje su učenici postigli, ili kako su nešto lijepo napravili, organizirali.... Tako da ćemo ubuduće čitati o raznim tučnjavama ili prvokativnom dopisivanju maloljetnica na Fejsu... ne znam što vam je od toga draže? Fejs je jedna stvarno jako dobra stvar... tamo možete naći frendove iz osnovne škole pa čak i susjeda jer što ćete ga u liftu pozdraviti kada ga možete naći na fejsu. Pa što nije bolje lice u lice nego na fejsu... a najžalosniji mi je ustvari naziv FACE a a pravog lica uopće nema... moram ići raditi... malo su me ove novosti o aktivnostima tinejdžera totalno zbunile i šokirale... možda sam samo ljubomorna što ja nemam 16 ili... Ali glavu gore, osmijeh na lice, do novog pisanja kada već nismo lice u lice na kavici : -)

ponedjeljak, 03.10.2011.

Ah kako si? Upravo sam pogledala na sat a još nisam niti blizu kraja radnog vremena. A već smo imali par brainstorminga kako bi nam moždane vijuge dobro radile do kraja tjedna. Treba se kažu mozak intenzivno vježbati kao i svaki drugi organ. Nisam od ujutro uspjela virnuti internet te da li ste mi pisali kakve komentare. Nešto jako malo ali mene i to svejedno veseli. Kako je ponedjeljak tako me i brojne kolege pitaju jesam li dobro, kako sam provela vikend... Jel to njih stvarno zanima? Zašto se svi bojimo tišine između redaka? Već sam puno puta shvatila pa mogla bih sada reći da sam već i naučila da ako čovjek nema što za reći da je bolje šutiti. Jer ako ja ne govorim a tišina je – to bi trebalo jednako „zabrinjavati „mog sugovornika ili sugovornicu kao i mene. A ako nju / njega nije briga za tišinu zašto bi mene bilo. Trudim se ako nekoga pitam kako si da ga stvarno saslušam a ne da je to popunjavanje tišine. Ako poslušam onda mogu čuti i njegovo / njezino pitanje a ako ga nema znači da je njemu /njoj možda draža tišina... možda me niti ne želi čuti. Nemam ja nikakvih problema s ispunjavanjem tišine kada imam volje i želje s nekim razgovarati i ne bojim se nikakve tišine ... iz nje su se izrodile najbolje ideje... imam veći problem da ne mogu pratiti one koji se boje tišine... koji stalno nešto pričaju... da li se ja moram praviti da me to zanima!!! Možda sam ja takva i vama kada me čitate :- šalim se... s nadom da nisam... Ali stvarno mi nije jasno zašto se na poslu trudimo da ispunimo tu tišinu a neke moje frendice mi kažu da doma nemaju baš što reći mužu... Jel to zato jer se ne trude dovoljno, jesu li stvarno sve rekli jedno drugome, nije ih više briga za nikoga nego samo za sebe... Psiholozi kao tvrde da je komunikacija među ljudima jako zdrava a naročito unutar četiri zida odnosno u braku. Mene muž stvarno poznaje i poznajem i ja njega... i znam ponekada da jednostavno nemamo volje za pričom... ali to se podrazumijeva da ne možeš stalno o nečemu pričati... ali mogu pisati : -) Ne znam da li ste mogli skužiti o čemu pišem ali stvarno je ponekada bolje zašutjeti i ne reći ništa.... ne treba se bojati biti u društvu sa samim sobom... ali možda je bolje da završim pisanje za danas... Glavu gore, osmijeh na lice... do novog susreta : -)

Jel to to - od ponedjeljka do petka ili? Eto prošao je još jedan vikend i eto nas opet na ponedjeljku. Od ponedjeljka do petka... Ima li onih koji jedva čekaju ponedjeljak da odu na posao ili nas ima više koji žude za petkom ... Čekamo da se nešto lijepo desi za vikend kako bi lakše preživjeli radni tjedan. Meni se stvarno i desilo nešto lijepo tako da će meni biti lakše cijeli tjedan. Nadam se da je tako i vama bilo. Samo da kažem da neću danas o brojevima :-) Nazvala me frendica iz osnovne škole s kojom sam prošlo ljeto obnovila prijateljstvo i obećale smo jedna drugoj da ćemo se maksimalno truditi ostati u kontaktu. I do sada smo uspjele. Svako malo nađemo se i malo popričamo. Meni je uvijek tako lijepo vidjeti ju, kao da se vratim u neko pradavno lijepo, bezbrižno doba. I fora mi je kako gledam svoje dijete kako i ona u osnovnoj školi ima najbolju prijateljicu s kojom je fakat vezana... baš kao što sam i ja bila sa tom frendicom. I onda se ona čudom čudi kako smo mi u našim godinama još uvijek u kontaktu. Istina da se godinama nismo vidjele, često smo razmišljale jedna o drugoj i igrom slučaja putevi su nam se ponovo sreli i kao da smo se cijeli život družile. A i moje dijete voli slušati kako je meni bilo s mojom najboljom frendicom. Taj ponovni susret s frendicom iz osnovne škole probudio je u meni sjećanja i na prvu ljubav. Znate što on sada radi – putuje svijetom i onda pokupi neke maserske fore iz Indije i tamo se valjda pronađe i sada ih ovdje lijepo prodaje... Kažu da jako dobro masira, ne znam jedino da li nudi i happy ending. Zamislite da sam završila sa njim – imala bih stalno besplatnu masažu...haha. A sada doma moram muža moliti da me izmasira. U većini slučajeva još uvijek uspijem dobiti masažu i bude i meni i njemu drago a nakon happy endinga se lijepo smješkamo. I svi smo sretni i veseli. Do sljedećeg moljenja. Fali nam malo one spontanosti... Općenito u životu. Stalno nešto kalkuliramo, razmišljamo umjesto da se prepustimo. Tako sam se ja ovaj vikend prepustila većini guštima. Osim susreta s frendicom pao je tu i super roštilj... treba iskoristiti tako lijepi početak listopada... tko zna kada će se takav ponoviti. Možda nikad. Ali započnite tjedan s osmjehom na licu, glavu gore do sljedećeg bloga...

petak, 30.09.2011.

vik je na end.. koji je tvoj broj? ... kad će taj petak? Ne mogu vjerovati. Pišem dva puta u istom danu. Kako se ja lako dam navući? Sve čekam da će biti više komentara ali ne posustajem. Zašto svi toliko čekamo taj petak? Pa to je službeni početak vikenda zar ne? A što je vikend? Pa samo ime kaže vik je na end. Da se razumijemo znam ja kako se piše tjedan – week. Da ne kažete da u mojem blogu ne možete ništa naučiti ili ponoviti gradivo :-) Što se to desi s ljudima u petak? Što mi očekujemo od tog vikenda? Ovaj tjedan se osjećam super jer mi se nije desilo da već u četvrtak mislim da je petak nego sam čak u četvrtak znala da je sutra petak. Bravo ja. Svi nešto planiramo za vikend, tada ću se naspavati, otići ću na kavu s frendicom / frendom koju već dugo odgađam, biti će lijepo vrijeme pa možda da opereme prozore (kiša će tek krajem sljedećeg tjedna pa će bar par dana biti čisti), morat ću peglati jer sam to odgađala tijekom tjedna, možda da nešto skuham unaprijed pa da mi bude lakše sljedeći tjedan, da pogledam film – ma bolje da odem van dok je rujan još ovako lijep, možda da ipak odem do mame (ona bi mi se stvarno razveselila), da odem na bazen možda, da odem trčati malo da se pokrenem... ajoj dijete (sedmi razred) ima fakat puno zadaće a još mora i lektiru napisati... možda da ipak to sve držim pod kontrolom i ostanem doma... ili kaj da radim? Tako se vikend ipak na kraju sve skupa zakomplicira i kao očekujem da ću nešto a ono na kraju šipak. A još i kažu da je petak dan za metak... to su bili dani kada je Vlatka pjevala... da se razumijemo – Vlatka ne zna pjevati ali ta neka toplina koja dolazi iz sjećanja o toj njenoj pjesmici... tada sam bila mlađa, bezbrižna... nije me bilo briga za dijete, ručak, peglanje, poso.. samo bezbrižna zabava No kada se već nekako vraćam u mladost moram pokrenuti i temu koji je tvoj broj o čemu se nekako bruji ovih dana. Za one koji ne znaju o čemu pričam riječ je o čarobnoj brojki s koliko muškaraca / žena je netko spavao / spavala. Ja sam prilično moderna što se toga tiče pa ostavljam mogućnosti i mixa žensko – žensko, muško – muško. Ne znam da li u tu brojku npr. u mom slučaju ulazi i kombinacija žensko – žensko jer ništa nije u tom slučaju do kraja ušlo (osim vibratora i ruke) ili je bitno da baš „on“ uđe i to do kraja ili je dovoljno samo malo.... Možda je to tema o čemu bih mogla razmišljati preko vikenda... o čemu ćete vi razmišljati / što ćete vi raditi? Glava gore, smješak na lice... do novog bloga

<	studeni, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (8)
Rujan 2011 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv